Hiljade učesnika Marša mira, kojim se odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici, na trećoj su, posljednjoj etapi.
O posljednjim pripremama uoči pokopa žrtava genocida u Potočarima izvještava Emir Skenderagić.

U memorijalnom centru u Potočarima biće pokopani posmrtni ostaci 127 žrtava genocida.
Osim tog broja, identificirana je još 81 žrtva, ali zbog činjenice da je riječ o posmrtnim ostacima koji nisu kompletni, porodice će još pričekati s pokopom. 

Hiljade učesnika Marša mira, kojim se odaje pošta žrtvama genocida u Srebrenici, na trećoj su, posljednjoj etapi. 
Kolona je u nedelju ujutro krenula iz sela Mravinjci u opštini Bratunac. Učesnici prolaze istom rutom kojom su 1995. godine, nakon pada Srebrenice - Bošnjaci pokušali da stignu do područja pod kontrolom Armije Republike BiH u tuzlanskom regionu. 
Treća, posljednja etapa, završava večeras, dolaskom učesnika u Potočare kod Srebrenice.

Iz Potočara izvještava Emir Skenderagić.

U Potočarima kod Srebrenice završena je treća, posljednja etapa Marša mira, kojim se odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici.
Marš je okončan dolaskom učesnika u Memorijalni centar. Blizu 5.500 ljudi je prethodna tri dana pješačilo skoro stotinu kilometara, istim putem kojim su Srebreničani u julu 1995. godine pokušali da se probiju do teritorije pod kontrolom Armije Republike BiH.
Organizatori smatraju da je ovogodišnji Marš mira jedan od najbolje organizovanih.

Piše: Ahmed Hrustanović

Srebrenica. Gradić na istoku Bosne. Dovoljno je da nekome samo spomenete ime Srebrenica i sve će mu biti jasno. "Srebrenica!" - neko reče, a slušalac zanijemi. Stade i zaboravi sve svoje boli i tuge, jer kada se spomene najveća, sve ostale prestaju i bivaju malene. "Srebrenica" - neko reče, a slušalac zanijemi i sažali se, kao da mu je žao što je govornik iz Srebrenice, a da on nije, neko bi drugi morao biti.

Svijet, onaj ujedinjeni i manje ujedinjeni, volio bi da Srebrenice nema, da nije ime drugo za genocid. Voljeli bi svi da Srebrenice nema. Voljelo bi i ono siroče, što zapamtilo nije bockanje i škakiljanje očeve brade dok ga ljubi u obraz. Voljelo bi ono, jadno, da nema tog grada, da ga nikad nije ni bilo, jer možda bi bilo rođeno u nekom drugom i imalo lijep i dostojan život.

Voljeli bi i Ujedinjeni narodi da Srebrenice nema i da im se kao najveća sramota, koja već u nizu, nije nikada desila. Voljeli bi da je nema, jer imali bi jednu manje grižnju savjesti i možda bi lakše spavali kada dođu kućama svojim i naboranim licima i bockavim bradama poljube prije spavanja svoju djecu.

Da Srebrenice nema, najviše bi voljeli oni koji svoje ruke duboko u krv zabodoše. Voljeli bi oni da Srebrenice nema, da ih ne proganja kao kakva utvara i zli duh, dok u udobnim krevetima prevrću se, a mira nigdje nemaju.

Voljeli bi i oni koji ostadoše živi da Srebrenice nema, jer ne mogu više da trpe teška tragična sjećanja koja u njoj se duboko do ludila urezaše u njihove glave.

Nikome Srebrenica dobrodošla nije. Ni žrtvi, ni onom koji žrtvu napravi, ni onima što sve to gledaše.

Voljeli bi da je nema, ali ona je tu kao zvonik i podsjetnik, udara po ljudima i opominje da nikada nikome i nigdje se ne desi.

Srebrenica je činjenica od koje niko bježati ne može. Zar plač stare iznemogle majke, kojoj su suze presušile, ne stvara jezu pod kožom?! Zar polje bijelih nišana nije svjedok onog što tako nedavno bi?! Zar kosti u masovnim grobnicama nisu nekada imale meso?! Zar ono svako ime koje je nekada nosio živ čovjek...?!

Ima još života

O, Bože, 8.372 mrava kada bi zgazio, previše je zlodjela to, a kakvim imenom nazvati onda gaženje, ubijanje, zatrpavanje 8.372 čovjeka. Takvu riječ nijedan jezik nema. Takvu riječ, tako groznu, jadnu i strašnu niti jedan um ne može izmisliti.

Srebrenica je tu, ima je, postoji. Ima života u njoj, samo ga treba pustiti da zaživiti ponovo. Srebrenica je najveći udarač na savjest svima, da pamte, da opominju i da nikada ne zaborave i kao takva treba da bude.

A danas dok 127 sjemenki bude spušteno u crnu, krvlju natopljenu zemlju, sutra neka izraste u 127 živih koji će za života pričati istinu i biti tu u Srebrenici, živjeti, rađati se i umrijeti prirodnom smrću, a ne nasilnom i tragičnom. Samo tako dug Srebrenici mogu vratiti oni što bi voljeli da je nikada nije bilo.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Ahmed Hrustanović

Ko nam to opet pokušava oteti 11. juli?! Vrlo je poznata činjenica da je 11. juli 2015. godine ukraden od strane srbijanskog premijera Vučića. Ukrao nam je i onaj mali djelić pažnje koji čitav svijet bar jedan dan u godini posveti Srebrenici kao sinonimu za najteže ljudske muke.

Ove godine, prema brojnim komentarima koji su se mogli čuti nakon završetka dženaze, moglo se zaključiti da je bila dženaza onakva kakva treba da bude. Bez incidenata, bez većih problema u organizaciji. Nije bilo političkih govora u krugu mezarja i nisu se mogla čuti prazna obećanja svjetskih dušebrižnika, niti je bilo govora koji su ukazivali na to da neko želi „prljave ruke oprati“.

Sve je išlo po planu. Organizacija je bila na vrhunskom nivou, bez većih propusta. Brojni policijski službenici i redari su bili gotovo na svakom ćošku i na suncu se znojili i strpljenje svoje brusili da bi sve prošlo kako treba. I prošlo je. Centar pažnje je bio na žrtvama i njihovim porodicama. Dženaza i vjerski dio je obavljen na vrijeme. Nije se iščekivalo kao prošle godine da se samo vidi taj premijer, da se ugleda na njegovom licu sram i sažaljenje. No, njemu nije bila dovoljna pružena ruka majki i majke Hatidže, koja nema nikog svog, i njen cvjetić na reveru, koji jedva drhtavim rukama pokloni čovjeku - koji uze taj 11. juli kao svoj.

[Anadolija]

Istovremeno, pojedini su pisali kako je u Srebrenici vašar, kako se prodaje hrana i ostale potrepštine na svakom ćošku.

Svima otvorena vrata

Jedanaesti juli je dan kada Srebrenica zaživi punim plućima, kada je u gradu gotovo 40.000 ljudi, otprilike onoliko koliko je bilo prije genocida. Svi ti ljudi dođu izmoreni, gladni i žedni te se moraju negdje nahraniti i napojiti.

Treba li ljudima taj dan zabraniti da se jede i pije?

Ugostiteljski objekti u Srebrenici imaju kapaciteta da prime otprilike, svi zajedno, 500 ljudi. Šta je sa onih ostalih 39.500, hoće li ostati gladni?

Jedanaestog jula vrata Srebreničana su širom otvorena za sve, a također i njihova srca, jer lijepo je vidjeti grad ispunjen ljudima.

Mnogi Srebreničani ugoste svoju rodbinu, prijatelje i poznanike, a i one manje poznate, ustupe im svoje kuće, svoju hranu i počaste ih i dočekaju onako kako najbolje znaju.

Po njihovoj logici, ni marketi ni lokalne prodavnice ne bi trebale raditi, neka se zatvore jer nije prikladno da ljudi jednu i piju na dan dženaze.

Slažem se, nije lijepo praviti vašar i veselje od tuge. Organizacija je dala sve od sebe da to ne bude tako i nije ni bilo. Oni koji su željeli da nešto prezalogaje morali su dobrih dvadeset minuta da pješače od Memorijalnog centra kako bi imali priliku kupiti sendvič ili nešto slično. To nije vašar.

[Anadolija]

Umjesto da se svim silama nastoji održati život ljudi u Srebrenici, entitetske vlasti pokušavaju da na sve načine i ovo malo života rastjeraju, a u tome im dobro pomažu pojedini mediji. Zašto ne ožive srce Srebrenice, banju Guber i onda bi većina ljudi imala gdje i noćiti te na dostojanstven način se pripremiti za dženazu, a ovako lokalno stanovništvo daje sve od sebe i noći provodi neprospavane da bi gostima bilo lijepo u njihovim kućama i pored kuća u šatorima i automobilima.

Više ukopanih nego stanovnika

Zašto mediji ne pišu kako srpsko stanovništvo koje živi prije Memorijalnog centra iz pravca Bratunca, naplaćujući parking posjetiocima zarade pristojnu sumu od koje mogu mjesec dana i više da žive. Ne krivim te ljude, i oni moraju živjeti od nečega, jer im vlast nije omogućila priliku da na neki drugi način zarade. Ali, to je još jedan primjer solidarnosti ljudi koji taj dan posjete Srebrenicu sa lokalnim stanovništvom, ma koje nacije ono bilo.

Ljudi su prinuđeni da na taj dan posluže posjetioce i nešto zarade, jer to im je jedina prilika, pogotovo ugostiteljima, da se pripreme za tešku i dugu zimu koja slijedi.

Zašto od svega toga praviti senzaciju? Zašto im nije bila senzacija negiranje genocida i omalovažavanje žrtava? Nego pokušavaju da skrenu pažnju sa stvarnosti. Ljudi, jučer je u Potočarima 127 ljudi ukopano, 127 sudbina zapečaćeno. Stodvadesetsedam majki oplakalo po ko zna koji put!?

Danas, 12. jula, Srebrenica je opet pusta i usamljena, kao što je osuda genocida usamljena. Danas u Srebrenici opet nema gužve, nema ljudi. U Srebrenici je mnogo više ukopanih nego onih koji su živi, to je stvarnost o kojoj svi treba da razmislimo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Skupina danskih muslimana rekla je da je spremna pokopati Adela Kermichea, jednog od dvojice ubica francuskog svećenika ubijenog 26. jula, ako francuski muslimani to ne budu htjeli učiniti iz straha da ne "okaljaju islam".

Prijedlog je iznio predsjednik Danskog islamskog fonda za pokope, Kasem Said Ahmad koji je prije organizirao pokop danskog borca palestinskog podrijetla Omara El-Husseina, počinitelja dvaju napada u Kopenhagenu u februaru 2015.

Osudivši ubistvo 85-godišnjeg svećenika Jacquesa Hamela, zaklanog u crkvi u Saint-Etienne-du-Rouvrayju, Ahmad je rekao za dnevnik Jyllands-Posten da je muslimanima "neprihvatljivo" uskratiti ukop pripadniku iste vjere.

"Svako ima pravo na ukop, što god da je učinio", rekao je.

"Primimo li zahtjev obitelji u tom smislu, učinit ćemo to. Ako tijelo dovezu ovamo, možemo ga pokopati u Danskoj, na muslimanskom groblju u Brondbyju“, dodao je Ahmad.

Počast pokojnom svećeniku

Čini se da muslimanska zajednica u Saint-Etienne-du-Rouvrayju ne želi pokopati Adela Kermichea.

Ona je sudjelovala u odavanju posljednje počasti velečasnom Hamelu za kojega je komemoracija održana u utorak u katedrali u Rouenu.

"Ne želimo okaljati islam takvom osobom", izjavio je za AFP čelnik džamije u Rouenu, Mohammed Karabila.

"Nećemo sudjelovati u ukopu", rekao je.

Dvojicu devetnaestogodišnjih napadača, Adela Kermichea i Abdela Malika Petitjeana, policija je ubila tokom talačke krize.

Izvor: Agencije

Ovih dana u Sloveniji će početi premještanje posmrtnih ostataka žrtava masovnog zločina iz 1945. iz rudnika Barbarin rov u Hudoj jami kod Laškoga, potvrdila je u razgovoru za Slovensku televiziju Dragica Bac iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku.

Vlada je za to osigurala 800.000 eura s ciljem da se izvrši dostojan ukop svih žrtava kako bi se zatvorilo to bolno poglavlje, kazala je Bac.

Projekt izmještanja i ukopa blizu tri tisuće ubijenih na mariborskom groblju Dobrava, gdje se nalazi  Park sjećanja za ubijene u poratnim likvidacijama vojnika poraženih vojski i civila, potrajat će do kraja iduće godine.

Na novom mariborskom groblju Dobrava, prije desetak godina je postavljen spomenik s napisom "Mrtvima u spomen, živima u opomenu".

"Cijela je Slovenija posuta kostima ubijenih", kazala je Bac u razgovoru za Slovensku televiziju, podsjetivši na gotovo 600 do sada evidentiranih masovnih grobnica iz tog perioda širom države, prenosi Hina.

U zapuštenom rudniku blizu Celja u ožujku 2009. godine otkrivena su mumificirana tijela 432 žrtve u više slojeva, a povjesničari po visini slojeva u susjednoj rudarskoj jami vjeruju da je u njoj još 2.200 do 2.500 ubijenih, pa će i njihovi posmrtni ostaci biti iskopani i premješteni u Maribor, gdje je u šumi kod Tezna još veće poratno stratište,

Šok i suočavanje s prošlošću

U njemu je ubijeno i mnogo hrvatskih žrtava u proljeće i ljeto 1945, pri završetku ratnih operacija.

Otkrivanje žrtava Hude jame u 2009. godini izazvalo je u Sloveniji i širem međunarodnom okruženju svojevrstan šok - iako se za lokacije stratišta i ranije znalo, ali se o tome šutjelo - zbog toga jer su tijela žrtava bila sakrivena iza sedam betonskih, željeznih i glinenih pregrada, kako zločin ne bi dospio u javnost.

"Kad sam toga dana došao u Hudu jamu i pogledao užasan prizor, zaplakao sam", kaže dr. Mitja Ferenc, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Ljubljani koji je vodio vladin projekt sondiranja i otkapanja žrtava u nekoliko stotina masovnih grobnica.

On ne smatra da je suočavanje s prošlošću još završeno i upozorava da do dostojnog pokapanja žrtava dolazi prekasno jer država nije osiguravala dosta sredstava i potpore istraživačima i svom povjerenstvu za tzv. "prešućene grobove".

S njiim se ne slaže povjesničar Jože Dežman, koji je tu komisiju vodio i smatra da je Huda jama na Slovence imala katarzični učinak za suočavanje s prošlošću.

"Od Hude jame prije šest godina mnogo se toga dogodilo, došlo je do plodotvornog dijaloga o tom problemu", kazao je Dežman za Slovensku televiziju.

"Šest godina nije mnogo, reakcijsko vrijeme nije bilo kraće niti u drugim društvima koja su suočena sa zločinačkim dijelom svoje povijesti", kazao je Dežman.

Iako neke civilne udruge smatraju da bi žrtve Hude jame trebale ostati i biti dostojno ukopane tamo gdje su i umrle, njihov ukop u Mariboru prihvatili su vlada i šira javnost zbog bojazni da bi se Huda jama mogla pretvoriti u svojevrstan "antikomunistički muzej" koji bi zlorabila dnevna politika.

Osim toga, Ferenc upozorava da se od kosturnice u samoj Hudoj jami odustalo jer su tijela žrtava većim dijelom mumificirana, pa ih je potrebno ukopati na klasičan način, za što na stratištu nema odgovarajućih uvjeta.

Prema istraživanjima slovenskih povjesničara,  za likvidacije na potezu od Laškoga do Hrastnika u tom dijelu Slovenije bila je zadužena lokalna organizacija KNOJ-a u koju je bilo uključeno nekoliko stotina pripadnika partizana i njihovih simpatizera.

Niko nije optužen

Žrtve su, kazuju povjesničari i očevici, pred rudnik dovođene kamionima, morale su sa sebe skinuti odjeću, a kasnije, nakon ulaska u rudnik na mjesto gdje će poginuti, i obuću.

Ubijani su uglavnom mecima u glavu, a oni koji su se opirali ili odbili izuti, također i hladnim tupim oružjem, uglavnom rudarskim čekićima.

Među njima je bilo i žena i djece, a dio žrtava ostavljen je živ ili ranjen da umre u užasnim okolnostima, što je pokazao i raspored žrtava nakon otkopa jer je bilo očito da su neke od njih došle do prve pregrade, pokušavajući izaći na slobodu te tamo morale stati i umrijeti.

Iako su mnoga od imena izvršitelja zločina i naredbodavaca poznata, nitko zbog zločina u Hudoj jami nije bio optužen niti nakon osamostaljivanja Slovenije i otkrivanja masovnih ubojstava u poratnom periodu na njenom tlu.

Najveći dio osumnjičenih počinitelja i naredbodavaca danas je mrtav, navode povjesničari i istraživači.

Neki od njih zato sumnjaju da je još umoguća lustracija ili ideološko pomirenje nakon podjela iz Drugog svjetskog rata, ali i pravo suočavanje s traumatičnom prošlošću.

Izvor: Agencije

Razgovarao: Branimir Bradarić

Kada se govori o ratnim sukobima na području bivše Jugoslavije, svijet se upoznao s brojnim imenima povezanim s ratnim zločinima, strašnim stvarima koje svaki rat donosi... Isto tako saznali su i za imena mnogih čija se imena i danas s poštovanjem spominju, jer su se suprostavili politici isključivosti, mržnje i šovinizma koja im je nametana.

Pregovori i vrijeme suživota iznjedrili su i mnoga imena iz međunarodne zajednice, koja su dala svoj manji ili veći doprinos za normalizaciju života. Jedan od njih je svakako i umirovljeni američki general i diplomat, danas 74-godišnji Jacques Paul Klein, koji je predvodio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, a potom bio angažiran i u normalizaciju života u Bosni i Hercegovini nakon krvavih sukoba. Prije nekoliko godina bio je angažiran i u mirovnoj misiji u Liberiji.

Al Jazeera: Kako Vam izgleda Vukovar danas, 15-ak godina poslije procesa mirne reintegracije koji ste predvodili?

Klein: Zadovoljstvo mi je opet biti u Vukovaru. Uvijek je lijepo vratiti se ovdje. Razočaran sam samo što se vidi da je izostala značajnija inozemna pomoć. U vrijeme mirne reintegracije rečeno mi je u Zagrebu da će se u Podunavlje ulagati brzo i puno kako bi se obnovila istočna Slavonija. Nažalost, to nije ostvareno.

Al Jazeera: Koga smatrate odgovornim za to?

Klein: Prije svega ministre u tadašnjoj Vladi Hrvatske. Jasno je bilo rečeno - ako želimo brzu integraciju, investicije moraju doći. Ukoliko ljudi ne rade svoje, vrijeme će trošiti na druge aktivnosti koje ne stvaraju ništa.

Al Jazeera: Kada danas, poslije godina odmaka, razmišljate o vremenu kada ste dolazili u Hrvatsku jeste li se bojali neuspjeha i da nećete uspjeti u svome planu? Je li postojala opasnost od neuspjeha?

Klein: Ne stvarna. Imao sam cilj i imao sam plan koji smo provodili. Uspjeli smo u tome bez ikakvog nasilja i da nitko nije ubijen. Trebalo je puno vremena i još više razmišljanja, pregovaranja i napora da se u tome uspije. Moram reći i da su obje strane bile voljne da se konačno okrenu budućnosti.

Klein je Tuđmana ocijenio 'glavnim igračem' [EPA]

Al Jazeera: Kakva su Vaša iskustva s tadašnjim predsjednicima Hrvatske i Srbije, Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem?

Klein: Predsjednik Tuđman nije bio za trupe Ujedinjenih naroda i govorio je da Hrvatska Podunavlje može preuzeti vojnim putem. Podsjećao je na akcije "Bljesak" i "Oluja". Sjećam se i susreta s predsjednikom Miloševićem, koji mi je, kada sam ga upitao tko je zadužen za istočnu Slavoniju, pokazao na ministra spoljnih poslova. Tada mi je bilo jasno da je Beograd Podunavlje smatra vanjskopolitičkim, a ne unutrašnjim pitanjem.

Al Jazeera: Tko Vam je najviše pomogao u procesu mirne reintegracije u Hrvatskoj?

Klein: Glavni igrači su bili predsjednik Tuđman, Vesna Škare Ožbolt i Ivica Vrkić. Predsjednik Tuđman je to učinio i radio je brzo. Škare Ožbolt je bila u njegovom uredu zadužena za odnose sa javnošću, dok je na terenu sve to provodio Vrkić.

Al Jazeera: Je li bilo pokušaja opstrukcije preogovora i mirne reintegracije?

Klein: Svakako. To su, prije svega, činili lokalni političari, od kojih su neki željeli da svi Srbi napuste Podunavlje. Moram istaknuti da je masovni odlazak Srba iz istočne Slavonije spriječio predsjednik Tuđman, koji je rekao da se slaže s tim da oni ostanu u Hrvatskoj, ali pod uvjetom da prihvate činjenicu da su građani Hrvatske. U isto vrijeme neki hrvatski ministri nisu razmišljali na taj način. Sa srpske strane najviše nas je ometao Goran Hadžić koji nije pokazivao nikakvu želju da ostane živjeti u Hrvatskoj, ali je zato činio sve da opstruira dogovore i učinjeno na terenu. On je taj i koji je dio svojih sunarodnika poveo u povijesnu propast.

Al Jazeera: Kada uporedite iskustva iz Hrvatske i Biosne i Hercegovine, kako gledate na do sada učinjeno u Bosni i Hercegovini po pitanju normalizacije života?

Klein: Nažalost, u Bosni i Hercegovini još nema rezultata, ona je i dalje u slijepoj ulici. Tu se tri strane ne mogu dogovoriti ni oko čega. Hrvati napuštaju Bosnu i Hercegovinu jer ne vide tu svoju budućnost, Srbi pokušavaju stvoriti svoju samostalnu državu, a Bošnjaci svoju bošnjačku državu. Svi do jednog prijedloga gledaju se sa tri različite strane i uvijek se pokaže neki nepremostiv problem. Šteta, jer izgubljeno je mnogo godina. Pri tome se gledaju samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, dok ostale manjine nitko i ne spominje. Dobar primjer je problem židovske i romske populacije koji su, zbog jednoga od svojih problema, završili na Sudu u Strazburu, gdje su dobili spor. Međutim, nikada ta presuda nije provedena. U Bosni i Hercegovini je još jako puno posla.

Klein je služio miru i u BiH [EPA]

Al Jazeera: Jeste u Bosni i Hercegovini imali pokušaja opstrukcije?

Klein: Tamo smo imali opstrukciju sa svih strana. Uostalom, uvijek i na svim stranama imate ljude koji žele potkopati proces pomirenja i normalizacije radi nekih svojih osobnih razloga ili zbog ostvarivanja osobne koristi. Ako povjesničara pitate što je utjecalo na raspad bivše Jugoslavije, reći će vam da su političke vođe iz svih republika željele privatizirati državna poduzeća za neku svoju osobnu korist.

Al Jazeera: Ipak se uspjelo donekle normalizirati stanje i provesti neke mjere?

Klein: Jeste, ali sve to ide jako teško i sporo. Uvijek se mora gledati da sve tri strane budu zadovoljne. Tako se radilo i kod državne himne, novčane valute, registracijskih pločica za automobile... Sjećam se situacije kada smo radili na uvođenju jednoobraznih registracijskih pločica. Uzeli smo sve simbole Bošnjaka, Srba i Hrvata i strpali u računar. Pomiješali smo ih i tako dobili šest oznaka koje su kod svih iste. Pri tome smo odlučili da neće biti nikakvih oznaka gradova ili općina. Kada je prijedlog vidio Momčilo Krajišnik, odmah je rekao da njegovi ljudi nikada neće staviti takve registracije, jer je svih šest slova latinično. Rekao sam mu na to: 'Gospodine Krajišnik, pa to su slova koja su ista i na latinici i na ćirilici'. Nakon tjedan dana ljudi su se vozili normalno i bez ikakvih problema.

Al Jazeera: Upravo je u Vukovaru, čiji ste Vi počasni građanin, sada aktualno pitanje dvojezičnosti. Kako gledate na taj problem?

Klein: U svijetu postoje razni načini kako se to rješavalo. Rođen sam u Francuskoj, gdje postoji niz jezika kojima se govori. Međutim, niti u jednome službenom francuskom dokumentu niti za jednoga građanina ne piše koje je nacionalnosti, a ima ih  jako puno. Oni su svi prema službenim dokumentima Francuzi.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Tomislav Šoštarić

"Termin suživot nitko ne voli čuti niti koristiti, osobno ga shvaćam kao život jednih pored drugih, a ne jednih s drugima, istinski zajednički život, kakav bi trebao biti u svakoj funkcionalnoj zajednici, pa da u mnogim segmentima nije ni bitno tko su jedni, a tko drugi, treći...Hoću reći - zajednički interesi bi trebali prevladavati. To u neku ruku jest eufemizam jer taj zajednički život kakav priželjkujem nije ostvaren".

"Riječ suživot, sama po sebi, zvuči otužno. Mislim da bi građani ipak više voljeli da imaju život i sve ono što ide sa tim. Izolacija i samoizolacija su samo rezultat loše politike, uništene ekonomije i sklonosti ljudi da traže krivca u drugoj "strani" za svoje probleme. Razvojem gospodarstva na područjima zahvaćenim ratom značajno bi se pridonijelo izlasku ljudi iz izolacije".

Problem 'podijeljenih'škola

Prvi citat riječi su Lane Mayer, predsjednice Europskog doma Vukovar, a drugi Saše Bjelanovića iz Mirovne grupe mladih Dunav.

Neke su to od reakcija na izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da je nužno naći nove modele i putove suživota u Podunavlju, ali i da je nepraktično inzistiranje na provedbi nekih zakonskih odredaba izdvojenih iz političkog konteksta Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, dodatno otežalo proces mirne reintegracije.

Ocijenila je i da je suživot često eufemizam za izolaciju i samoizolaciju. Mayer u tim ocjenama prepoznaje prvenstveno pitanje 'podijeljenih'škola.

"Vjerujem da je velika razina nezadovoljstva i zabrinutosti među građanima po ovom pitanju jer se sve više pokazuje kako inzistiranje na ovom načinu školovanja srpske djece (model A) nipošto ne pridonosi integraciji, već naprotiv, segregaciji - a pri tome mislim da bi model trebao biti istinski interkulturni, na način da većina uči o manjinama i manjine o većini", kaže Mayer.

A budući da, kako kaže, postoji određen stupanj podijeljenosti društva, može se govoriti i o (samo)izolaciji, koja se ogleda već u nevoljkosti da razlike u svrhu zajedničkih ciljeva, poput napretka gospodarstva, postanu nebitne.

'Mirna reintegracija još traje'

Stoga priželjkuje potporu s državne razine. "Predsjedničin govor u nekim je dijelovima ulijevao nadu da su neki problemi Vukovara napokon shvaćeni i od strane državne razine - to da je mirna reintegracija važna, ali i da još traje te da joj treba posvetiti pozornost kako bi se ispravili određeni propusti".

Važno je da u tome sudjeluju svi građani institucije i civilni sektor bez obzira na nacionalnost - a upravo bi se škole trebale otvoriti za dijalog.

No, službeni predstavnici srpske zajednice, tvrdi, ograđuju se izjavama da im se želi ukinuti pravo na školovanje po postojećem modelu što, ističe, nitko ne zagovara.

"Iz iskustva vjerujem da službeni predstavnici srpske zajednice ne odražavaju želje i potrebe dobrog, ako ne većeg dijela, pripadnika srpske manjine, 'običnih' ljudi, no oni se ne žele eksponirati, tako da se političari doimaju kao jedini mjerodavni po tom pitanju".

S druge strane, hrvatski se korpus treba otvoriti prema manjinama u smjeru želje i interesa da jedni od drugih uče jer integracija, kako kaže, ne bi trebala polaziti samo od jedne strane.

Saša Bjelanović komentira da je zanimljivo što pojedinci u politici posljednjih godina često pronalaze probleme u provedbi Ustavnih zakona.

Mladi prepoznali problematiku koja pogađa sve

"Kada su u pitanju prava proistekla Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao i Erdutskim sporazumom, postavlja se pitanje da li je Hrvatska pristupila kreiranju i potpisivanju istih sa figom u džepu", kaže Bjelanović.

Takvi stavovi, kaže, ne pridonose podizanju tolerancije ni razine suživota jer svako smanjivanje prava se ne može nazvati tolerancijom.

"Sa druge strane, problematika dvojezičnih ploča i ćirilice u Vukovaru, od samog početka, bila je pitanje konflikta između vladajućih i oporbe te se Srbe najmanje pitalo za njihov stav po tom pitanju".

Uza sve probleme, Bjelanović ističe da je najveći loša gospodarska situacija, a nedostaje i prilika mladima za kvalitetno obrazovanje 'podređeno' gospodarstvu.

A upravo su mladi, naglašava, u značajnoj mjeri počeli komunicirati i prepoznavati zajedničku problematiku koja pogađa sve, bez obzira na nacionalnost.

"Stranke bi morale promijeniti pristup politici na ovim prostorima, ali to neće biti moguće dokle god te iste stranke igraju na kartu nacionalizma, držeći narod u strahu od 'onih drugih' te ih drže odgovornim za sve svoje probleme. O veličini prostora za manipulacije građanima, ne želim ni da govorim".

'Proces reintegracije je zaustavljen'

Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika Vukovara ispred srpske manjine, smatra da formulacije predsjednice ostavljaju previše prostora za tumačenja.

"Prvo što bi se u tome moglo prepoznati jeste upravo da predsednica provođenje odredbi zakona kojima se Srbima u Vukovaru daje pravo na korištenje svog jezika i pisma smatra netaktičnim. Primena zakona pa i onih kojima se nacionalnim manjinama daju određena prava mora biti stvar funkcionisanja pravne države, a ne taktike. Država se treba putem svojih institucija pobrinuti da stvori društvenu klimu i uslove za primenu propisa i ravnopravan tretman građana, a ne da otežava njihovo provođenje, kao što je u Vukovaru slučaj".

Umjesto toga trebala je poslati jasnu poruku o potrebi dosljednog provođenja zakonskih odredbi i manjinskih prava. U suprotnom, kaže, moglo bi se zaključiti da zagovara selektivnu primjenu zakona nauštrb manjine.

Iako o Vukovaru ljudi pričaju kao gradu podijeljenih kafića i škola, Milaković tvrdi da tamo više nema tako čvrstih podjela - teška svakodnevica izgradila je prijateljstva, pa i brakove.

Mirna reintegracija stvorila je osnovne pretpostavke za normalizaciju života. Od najviše političke razine pa do lokalne postojala je, kaže, velika energija i odlučnost da se kroz razgovor svladaju prepreke i smanje tenzije. No, toga danas, tvrdi, više nema i društveni kontekst ne potiče suživot.

"Proces reintegracije je zaustavljen. Ponovo je oživela retorika i argumentacija iz vremena sukoba i to je ostavilo traga i na svakodnevni život. Vukovar je naprosto politički instrumentalizovan - on hrvatskoj političkoj sceni koristi od prilike do prilike za pokazivanje domoljublja i održavanje stereotipa. A mi, njegovi stanovnici smo toga žrtve".  

Komunikacija kao uvjet donošenju odluka

Predsjednica, kaže, može mnogo pomoći ukoliko je spremna graditi kulturu dijaloga i napraviti odmak od 'nacionalnih mitova', koje on smatra opravdanjem za sve postupke.

Privremeno izmještanje Ureda u Vukovar i pokroviteljstvo Konferencije o mirnoj reintegraciji ocjenjuje kao dobre postupke u tom smjeru.

No, građani srpske nacionalnosti su, kaže, na margini kada je u pitanju proces odlučivanja i upravljanja javnim poslovima te zapošljavanje i mogućnost napredovanja u službi. A visoka nezaposlenost dovodi do frustracija koje se ispoljavaju i kroz nacionalne tenzije.  

"Potrebno je Vukovaru dozvoliti da ima i neku drugu ulogu osim čuvara nacionalne svesti u Hrvata - npr. da bude privredno, kulturno, prometno središte. U tome treba dati poticaj i političarima većinskog naroda u Vukovaru jer oni trenutno nemaju hrabrosti u komunikaciji sa srpskim predstavnicima donositi odluke u interesu svih sugrađana. Trebalo bi dovesti politiku u Vukovaru u situaciju da odluke nije moguće donositi bez komunikacije predstavnika oba naroda".

Izvor: Al Jazeera

Diplomatska, politička, gospodarska rasprava uslijedila je nakon što je hrvatski premijer Andrej Plenković ponudio model mirne reintegracije, proveden u Hrvatskoj u drugoj polovici '90-ih u procesu povrata Podunavlja u ustavno-pravni poredak države, kao moguće rješenje za pobunjene regije Donjecka i Luganska. Razmjenjivale su se teške riječi na relaciji Moskva – Zagreb, jer se Plenković dotaknuo i pitanja povrata anektiranog Krima pod okrilje Ukrajine. No, po strani je ostala priča o reintegraciji Podunavlja, procesu koji je ocijenjen jednom od najuspješnijih misija Ujedinjenih naroda u mirnom rješavanju ratnog sukoba.

Provedena po okončanju ratova u Hrvatskoj, ali i susjednoj Bosni i Hercegovini, mirna reintegracija nekada okupiranih područja bivših općina Vukovar i Beli Manastir, te područja oko Osijeka i Vinkovaca doista je bila nešto novo i za UN. Dvije su godine bile potrebne da se područje, na kojem su pripadnici srpske manjine činili apsolutnu većinu jer su Hrvati prognani početkom '90-ih, vrati pod punu upravu hrvatske države. No, bilo je neophodno ne samo mirnim putem vratiti teritorij, nego i demilitarizirati područje, uspostaviti prijelaznu policiju, početi razminiranje, pokrenuti proces povratka prognanika, obnove njihovih domova i gospodarstva uništenih u agresiji, reintegrirati srpsku manjinu, povratiti sustav obrazovanja i zdravstva u hrvatske okviru, sanirati prometnu, komunikacijsku i komunalnu infrastrukturu, održati lokalne izbore, uvesti kunu kao sredstvo plaćanja. I uz sve to, normalizirati život i uspostaviti povjerenje između nekad zaraćenih strana.

Ako se povuče paralela s Ukrajinom, jasno je kako se i tamo nalaze područja koje ne kontrolira država, u kojima vladaju neki drugi zakoni, plaća se drugim valutama, devastirani su gradovi i sela, gospodarski subjekti su razrušeni, puno je naoružanja i sličnih sudbina kao nekad u Hrvatskoj. Jasno je da se slika ne može u potpunosti prekopirati, jer svaka situacija ima svoje specifičnosti, no postavlja se pitanje mogu li se iskoristiti bar neka hrvatska iskustva. Pogotovo ako se zna, da u hrvatskoj slučaju nije bilo dodatnih ljudskih i materijalnih žrtava.

Mirotvorci umjesto vojnika

Podsjećajući na činjenicu da je mirna reintegracija Podunavlja bila jedna od najuspješnijih mirovnih projekata UN-a, ali i „pozitivan presedan“ za uspostavu mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji te putokaz drugim misijama u svijetu, hrvatski premijer uvjeren je da iz Zagreba mogu pomoći Kijevu.

„Iskustvo mirne reintegracije jedno je od najvećih vanjskopolitičkih iskustava Hrvatske. Kao zemlja koja dijeli temeljne vrijednosti poštivanja međunarodnog prava, želimo one elemente koji su bili bitni za mirnu reintegraciju – uspostavljanje povjerenja i povratak izbjeglica, danas želimo ponuditi Ukrajini koja je naša prijateljska zemlja“, ponovio je Plenković.

S njim se slaže i Vesna Škare Ožbolt, predstojnica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske kao tijela koje je, uz UN-ove snage, bilo jednim od ključnih za provedbu mirovnog procesa.

„Situacije, naravno, nisu identične, ali dio procesa mirne reintegracije primjenjiv je posvuda u svijetu. Primjerice, model prijelazne policije apsolutno je primjenjiv na svakom kriznom žarištu. U tom smislu već su me pitali i za Irak, i za Kosovo i još neka druga krizna žarišta, pa i za Ukrajinu tako da ne vidim razloga da se barem u jednom dijelu iskustva naše reintegracije ne preslikaju tamo“, kaže Škare Ožbolt.

Iza svakog rata i sukoba dolazi mir i ta će faza, prije ili kasnije, doći na red i u pobunjenim ukrajinskim regijama, podsjeća. Navodi i kako bi vrlo rado stavila svoje iskustvo i znanje na raspolaganje, pomažući savjetodavno.

„Hrvatska može i treba ponuditi iskustva svojih mirotvoraca, jer tu imamo veliko i uspješno iskustvo. Već dugi niz godina Hrvatska ima bar 200 mirotvoraca na raznim razinama koje može ponuditi i mislim da je bolje to raditi prije nego slati vojni kontingent na to područje“, dodaje.

Proces koji ne ide preko noći

U proces mirne reintegracije aktivno su bili uključeni i politički predstavnici srpske nacionalne manjine. Jedan od njih bio je i aktualni predsjednik Naše stranke iz Vukovara Jovan Ajduković, koji je u godinama nakon reintegracije obnašao i dužnost predsjednika Zajedničkog vijeća općina, koje okuplja općine s pretežito srpskim stanovništvom na istoku Hrvatske i koje je proisteklo iz procesa mirnog okončanja ratnog sukoba.

„Hrvatska iskustva iz mirne reintegracije svakako se mogu iskoristiti i na prostoru Ukrajine. Premijer Plenković je imao dobru i korektnu namjeru, a hrvatska iskustva je ponudio bez ulaženja u odnose Ukrajine i Rusije“, smatra Ajduković.

Podsjeća i kako je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja obavljena svega nekoliko godina poslije rata gdje je do tada okupirani dio imao svoju vojsku, policiju, upravu, valutu, pravosuđe… Sve to je trebalo reintegrirati u ustavno-pravne okvire Hrvatske pri tome izbjegavajući sukobe i incidente.

Da bi se jedan takav proces realizirao, ukazuje, neophodan je pristanak obje zainteresirane strane, ali i nazočnost međunarodne zajednice. Nužno je i vrijeme, navodi, jer se radi o procesu koji ne može biti završen preko noći.

„Jedan takav proces mora, kao što se to radilo i u Hrvatskoj, voditi računa o interesima svih. Pri tome se mora voditi i računa o mentalitetu ljudi, navikama i mnogo toga drugoga. Radi se o veoma osjetljivim stvarima i zato je potrebno vrijeme i strpljenje“, kaže Ajduković.

Nemoguće preslikati dvije priče

Vojni analitičar Igor Tabak upozorava kako dvije priče – Podunavlje s jedne strane te Donjeck i Lugansk s druge strane – nije moguće preslikati jednu na drugu. No, dio procesa primijenjenih u Podunavlju ipak vidi u dijelu odredbi iz mirovnog sporazuma postignutog u Minsku.

Ono na što Tabak ukazuje jeste kvaliteta života, jer ukazuje da se u dva entiteta, Donjecku i Lugansku, „definitivno ne živi dobro“.

„Pitanje je političke i vojne odlučnosti da se cijela situacija riješi, ali da se riješi sa što manje krvoprolića. Kad bi se sve političko i vojno već sutra riješilo, Ukrajina će imati jako puno posla idućih godina jer je u uništavanju puno novca otišlo u vjetar i u povijest. Ljudi će se jednog dana naći na zgarištu nakon bilo kakvog rješenja“, primjećuje Tabak.

Po njemu, nije pitanje mirne reintegracije samo prestanak vojnih djelovanja, izbjegavanja rata i daljnjeg uništavanja, nego i pronalaska modela kako prevazići posledice uništenja koja su, po onome viđenom, izuzetna.

„Bit će jako teško doći na predratne razine kvalitete života i proizvodnje. Sve će to utjecati da Donjeck, kao nekadašnji industrijski centar Ukrajine, dugoročno bude problem i pacijent. Ako pogledate hrvatski primjer, također je razina uništenja u ratnim operacijama 1991. godine bila takva da zapravo još danas, usprkos takvoj mirnoj reintegraciji, Vukovar i okolica nisu ono što su bili. I nije to samo radi mina, nego i zbog propasti većine gospodarskih subjekata jakih prije rata, te niza demografskih i drugih problema“, ukazuje Tabak.

Na kraju, uvjeren je da će ukidanje zapadnih sankcija Moskvi donijeti svima dobro, jer će i Rusija, i Ukrajina, ali i donjecka i luganjska regija – „sigurno živjeti bolje“. U tom slučaju, vjerojatno će i proces mirne reintegracije, ako do njega i dođe, biti puno lakše provesti. Doduše, o tome hoće li se i kada pristupiti takvom mirovnom procesu odlučit će se, kao i u hrvatskom slučaju, negdje drugdje – na igralištu mnogo jačih igrača.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarao: Mladen Obrenović

Poprilična bura podignula se nakon nedavnog posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Kijevu. Potvrđujući dobre i prijateljske veze koje Hrvatska i Ukrajina gaje posljednjih 25 godina, Plenković je tada ponudio pomoć Ukrajincima prije svega prenoseći hrvatska iskustva u uspostavljanju mira. No, takav se nastup nije svidio službenoj Moskvi, pa je došlo do nesuglasica. I povišeni tonovi se ne smiruju.

Budući da je premijer Plenković ponudio i model mirne reintegracije, uspješno proveden prije 20-ak godina na istoku Hrvatske, kao mogućnost za rješavanje problema u regijama Donjecka i Luganska, to je bio povod za razgovor s Oleksandrom Levčenkom, veleposlanikom Ukrajine u Zagrebu, zaduženom za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

• Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja donio je završetak rata u Hrvatskoj mirnim putem i to je bio prvi takav eksperiment pod okriljem Ujedinjenih naroda koji je završio bez ljudskih i materijalnih žrtava. Nedavno je takav model za Ukrajinu, odnosno pobunjene regije Donjecka i Luganska, a kasnije i za Krim, predložio hrvatski premijer Andrej Plenković. Znajući da ste već dugo godina u svojoj diplomatskoj karijeri u Hrvatskoj, vjerujem da ste upoznati s procesom mirne reintegracije Podunavlja. Je li Vašoj državi prihvatljiv takav model i vjerujete li da se uspješno može aplicirati na pobunjenim područjima?

- Itekako prihvatljiv i može se aplicirati. Samo što područja Donbasa nisu pobunjena, nego okupirana. Ako osnovu protudržavnih snaga sastavlja strana vojska, a vojna komanda ostvaruje se u potpunosti iz susjedne zemlje, onda je to prava pravcata intervencija, a svi lokalni bojovnici nisu nikakvi pobunjenici niti separatisti nego obični kolaboranti koji osvajačima služe kao paravan.

Scenarije agresije protiv Hrvatske prije 25 godina i protiv Ukrajine danas kao da je pisala ista ruka. Tu je i organizacija „događanja naroda“, i stvaranje marionetskih pseudodržavica, i intervencija strane vojske bez objavljivanja rata, i tisuće dobrovoljaca koji dolaze s one strane granice, i izuzetno aktivni informacijski rat. Sve je to Hrvatska doživjela i sa svim time je smogla izaći na kraj. Zato je hrvatsko iskustvo za nas izuzetno dragocjeno.

• No, postoje i razlike, a situacije u Hrvatskoj nekad i Ukrajini danas nije u potpunosti moguće preslikati.

- Razlika, razumije se, ima, ali to se da uzeti u obzir. S obzirom na to da je Rusija svjetska vojna, i to nuklearna sila, za Ukrajinu postoji samo politički put mirne reintegracije Donbasa i Krima, i upravo u tome nam je ponudio pomoć predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Znate da je on dugo vrijeme bio predstojnik izaslanstva Europskog parlamenta za Ukrajinu, više je puta posjećivao našu zemlju te poznaje sve naše mogućnosti, probleme i potrebe do u detalje. Radna skupina koju je formirao organizirat će sustavni transfer iskustava po mnogim temama, jer ono što mi zovemo mirna reintegracija ustvari je složeni kompleks različitih zadataka i izazova. To je uspostavljanje legalne vlasti i kontrole državne granice, povratak izbjeglica i njihove imovine, ekonomsko obnavljanje, održavanje izbora, socijalna skrb, međusobno pomirenje, abolicija i procesuiranje ratnih zločinaca, razminiranje i bezbroj drugih velikih i malih pitanja.

Znakovito je da se prijedlog Plenkovića praktički poklapa s 13 točaka mirovnog sporazuma iz Minska, postignutog uz posredovanje EU-a, koje i jesu u stvari plan mirne reintegracije okupiranog Donbasa. S tom razlikom što taj sporazum samo postulira ciljeve, a hrvatsko iskustvo daje ključeve za njihovo praktično postizanje.

• Kako komentirate reakciju Moskve na Plenkovićev prijedlog? 

- O tome da je hrvatska ponuda zaista primjenljiva u Donbasu svjedoči i histerična izjava ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Ruski diplomati nisu ni primijetili da su daleko prekoračili crtu pristojnosti i usudili su se oholim tonom podučavati suverenu državu, članicu EU-a i NATO-a, što ona smije raditi i s kime da bude prijatelj. Razlog je jasan. Rusija samo glumi zainteresiranost u mirnom rješenju u Donbasu i strašno se boji da će Plenkovićeve inicijative do toga i dovesti. Ustvari Moskva želi podržavati unedogled tinjajući konflikt u Donbasu u nadi da će to iscrpiti Ukrajinu prije no što se pod sankcijama uruši ekonomija same Rusije. Na kraju krajeva, da je Kremlj želio mir u toj regiji ne bi tamo ni uveo svoju vojsku.

• Ako se vratimo na mirnu reintegraciju Podunavlja, važno je podsjetiti kako su pripadnicima srpske manjine na istoku Hrvatske, među ostalim, ponuđeni kulturna i vjerska autonomija, te obrazovne institucije u kojima se srpski jezik i kultura njeguju po posebnom modelu. Jesu li nadležni u državi čiji ste diplomatski predstavnik razmatrali takve opcije i može li se proruskom stanovništvu jamčiti i nešto više izvan toga?

- Razumije se da će ruskoj manjini u Donbasu biti osigurana sva nacionalna prava, kao što su ona osigurana svim Rusima i drugim manjinama svugdje u Ukrajini. Osim toga, sporazum iz Minska predviđa i poseban status područja Donbasa koja su se sada nalaze pod okupacijom, a taj status uključuje i pravo na jezično samoodređenje.

Međutim, moram primijetiti da prava ruskog jezika i kulture nisu nikako bile ugrožene u Donbasu ni prije okupacije. Više od toga... Nakon stoljeća nasilne rusifikacije stotine tisuća etničkih Ukrajinaca prešli su na ruski jezik ili radije na mješavinu ruskog i ukrajinskog. U Donbasu ruski jezik je potpuno dominirao u gradovima, gotovo 100 posto u medijima, uvelike u školstvu i umjetnosti, dok se ukrajinski zadržao u selima (što svjedoči da je to tlo izvorno ukrajinsko). Tako da ustvari posebna zaštita i podrška je potrebna upravo ukrajinskom jeziku i kulturi, a opravdanje strane intervencije zaštitom ruskog jezika u regiji gdje je on gotovo potpuno istisnuo autohtoni jezik uopće izgleda kao neuspjela dosjetka iz filma apsurda.

• Ipak se ne može reći da na prostoru Donjecka i Luganska nije snažno prorusko raspoloženje naroda.

- Nažalost, tijekom 25 godina neovisnosti ukrajinska vlast je poklanjala premalo pozornosti rješavanju tog problema, a cjelokupni informacijski prostor Donbasa bio je prepušten susjednoj Rusiji. To je jedan od razloga zašto je Rusija imala tamo dosta simpatizera da odglumi „narodnu pobunu“. No ponavljam, bez intervencije prvo ruskih specijalaca provokatora, pa tisuća „dobrovoljaca“, a ljeti 2014. i regularnih trupa s teškim naoružanjem ne bi bilo ni „pobune“, ni rata, ni desetaka tisuća poginulih.

Da je tome tako potvrđuje razvoj događaja u drugim regijama istoka i juga Ukrajine. Jezična slika je tamo identična onoj u Donbasu (gradovi govore ruski, sela ukrajinski). Putin je pogrešno procijenio da je ruski jezik jednako ruskoj etničkoj i političkoj svijesti, pa je pokušao uz pomoć svojih provokatora organizirati događanja naroda“ u Harkovu, Odesi, Zaporožju, Dnjepropetrovsku i drugim gradovima, samo što nije imao mogućnosti uvesti tamo ruske vojne jedinice, jer za razliku od Donbasa ti teritoriji nisu naslonjeni na granicu s Rusijom. Ti pokušaji su svi zaredom propali, jer se ispostavilo da su pretežna većina ukrajinskih Rusa i ruskojezičnih etničkih Ukrajinaca pravi patrioti neovisne Ukrajine koju žele vidjeti u Europi, a ne u obnovljenom ruskom imperiju na čelu sa carem Vladimirom „Groznim“.

• Jedan od preduvjeta mirne reintegracije Podunavlja bila je demilitarizacija, ali i abolicija za sve koji su sudjelovali u oružanoj pobuni. Prvi proces ocijenjen je kao iznimno koristan za sve, jer je spriječio ljudske žrtve i moguće nove pobune, a drugi kao velikodušan jer je pružen oprost svima koji nisu počinili ratne zločine. Je li Ukrajina spremna za takve korisne i velikodušne postupke?

- Ukrajina je spremna za dosljedno i potpuno ispunjenje mirovnih sporazuma iz Minska. Oni kao prvo predviđaju prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja od linije razdvajanja. To je djelomično i urađeno. Glavno postignuće Minska je zasad upravo prestanak velikih borbi sa stotinama poginulih, ali to, nažalost, ne znači da je u Donbasu zavladao mir. Ruska strana krši primirje ponekad i po 70 puta na dan, tako da praktički svaki dan imamo poginule i ranjenike. Od vremena sklapanja mirovnog sporazuma u veljači 2015. godine, život je izgubilo više od 1.000 naših vojnika.

Glavno što predviđa sporazum iz Minska je potpuno povlačenje iz Donbasa svih stranih vojnih formacija. A zna se da su jedine strane trupe tamo upravo ruske. Moskva to nije uradila, a nikad nije ni kanila. Međutim, to je ključna točka rješavanja problema. Čim ruska vojska izađe s ukrajinskog teritorija, rat prestaje istog trena sam od sebe. Jer lokalni kolaboranti nisu sposobni boriti se samostalno, a bez ruskog novca to i neće. Smatram da bi međunarodna zajednica trebala pojačati pritisak na Moskvu upravo u tom pitanju.

• Je li, unatoč takvoj situaciji, Ukrajina ipak spremna na provedbu amnestije prema onima koji nisu sudjelovali u zločinima?

- U Minsku je dogovorena i amnestija bojovnicima, što smo, svakako, spremni i učiniti. I tu će nama biti od velike koristi upravo hrvatsko iskustvo. Kao što znate, u Hrvatskoj je bio proglašen opći oprost separatistima, ali ne i oprost počiniteljima ratnih zločina, koji se procesuiraju na individualnoj osnovi. Osim toga, u sporazumu iz Minska nema ni riječi o amnestiji moskovskih vođa koji su počeli oružanu agresiju protiv Ukrajine. Nadam se da će jednog dana završiti u Haagu.

Izvor: Al Jazeera

Članovi radne skupine hrvatske Vlade za suradnju Hrvatske i Ukrajine su tijekom dvodnevnog radnog posjeta Kijevu predstavili  hrvatski model uspješne i mirne reintegracije ukrajinskog teritorija, kazali su u petak na konferenciji za novinare u hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova (MVEP) članovi skupine, ističući da Hrvatska ništa ne čini mimo procesa iz Minska te da "nema nikakvu skrivenu agendu".

"Predstavili smo naša iskustva u provedbi demilitarizacije prostora, uspostavi prijelazne policije, primjeni oprosta, održavanju lokalnih izbora, ukratko - uspostavi normalizacije života", kazala je članica radne skupine Vesna Škare-Ožbolt.

'Bez fige u džepu'

Član radne skupine Joško Morić je istaknuo da se posjet odvijao u okviru činjenica da je, "s jedne strane, Ukrajina subjekt međunarodno-pravnih i političkih odnosa u svojim međunarodno priznatim granicama, a s druge strane da su predsjednici Ruske Federacije, Ukrajine i Francuske te kancelarka Njemačke potvrdili da poštuju integritet i teritorijalni suverenitet Ukrajine i da čvrsto vjeruju da mirno rješenje problema nema alternativu".

"Mi nismo bili u Kijevu s figom u džepu (...) ono što smo radili i govorili u Kijevu možemo raditi i govoriti i u Donjecku, Lugansku, Moskvi ili Berlinu", kazao je Morić, kako prenosi Hina.

Državna tajnica u MVEP-u i predsjednica radne skupine Zdravka Bušić također je naglasila da, kada se radi o odnosima Zagreba i Moskve, Hrvatska "nema nikakvu skrivenu agendu" i da za hrvatski model mirne reintegracije Podunavlja vlada veliki interes u UN-u u cilju rješavanja problema od Gruzije do Sirije.

Škare-Ožbolt: Pomoć u uspostavi mira

"Hrvatska ništa ne čini mimo procesa iz Minska (...) mi taj model možemo predstaviti bilo gdje, kako u Kijevu tako i u Moskvi", kazala je državna tajnica.

Vesna Škare-Ožbolt smatra da Hrvatska ima i moralnu obvezu pokušati pomoći u uspostavi mira na ukrajinskom istoku i ističe da je mirna reintegracija Podunavlja, od "početka do kraja, bila najuspješnije UN-ova mirovna misija".

"Dobro je to poznato i Moskvi i Kijevu", kazala je Škare-Ožbolt, podsjećajući da su u mirovnoj misiji UN-a u Hrvatskoj sudjelovali i ruski i ukrajinski vojnici.

Izvor: Agencije

Moskva je izrazila zabrinutost zbog kontakata između ukrajinskih i hrvatskih dužnosnika u vezi "povrata nekontroliranih područja" na istoku Ukrajine, što je, kako tvrdi ruska strana, suprotno mirovnim sporazumima iz Minska, priopćilo je Ministarstvo vanjskih poslova Rusije.

Kako javljaju ruski mediji, Kijev je krajem kolovoza ugostio bivšu hrvatsku ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt, bivšeg ministra unutarnjih poslova Joška Morića i bivšeg voditelja Ureda hrvatske vlade za prognanike i izbjeglice Lovru Pejkovića.

"Prema trenutnim informacijama objavljenim u medijima, na sastancima se raspravljalo o pitanju 'povrata nekontroliranih područja' na temelju iskustva Hrvatske iz 90-ih godina", stoji u priopćenju ruskog ministarstva.

Radi se o "negativnom iskustvu" s obzirom da su hrvatske vojne operacije 1995. godine rezultirale s 250.000 srpskih izbjeglica i brojnim poginulim, dodaje se u ruskom priopćenju u kojem se aludira na vojnu operaciju "Oluju" kojom je u ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. 

"Bilo kakvo spominjanje vojnih scenarija prema Donbasu posebno se čini pogrešnim i nemoralnim u trenutku kada je u prvim danima škole 'normandijska kontaktna skupina' uspjela dogovoriti prekid vatre", nastavlja se u priopćenju.

"Normandijska četvorka" je skupina koju čine predstavnici Njemačke, Rusije, Ukrajine i Francuske i koja pokušava razriješiti stanje na istoku Ukrajine.

Ruski diplomati ističu da Moskva želi njegovati prijateljske odnose s Hrvatskom i poziva Zagreb da "upotrijebi sve mogućnosti i potakne Kijev na ustrajnu i potpunu primjenu sporazuma iz Minska kako bi se na miroljubiv način i uz stvaranje uvjeta za održivu stabilizaciju stanja na ukrajinskom jugoistoku što prije riješila unutarnja ukrajinska kriza".

Ništa mimo procesa iz Minska

Vesna Škare-Ožbolt, Joško Morić, Zdravka Bušić i Lovro Pejković su članovi radne skupine hrvatske vlade za suradnju Hrvatske i Ukrajine koji su tijekom dvodnevnog radnog posjeta Kijevu predstavili hrvatski model uspješne i mirne reintegracije ukrajinskog teritorija, po uzoru na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.

Na konferenciji za novinare u petak istaknuli su da Hrvatska ništa ne čini mimo procesa iz Minska te, kako je rekla Bušić, da "nema nikakvu skrivenu agendu".

"Čitav pokušaj da prenesemo naša iskustva nimalo nije izvan granica onoga što smo već vidjeli i što zapravo žele ostvariti i svi ostali. Da jednom zatvorimo to pitanje: postoji li nešto što bi iritiralo naše prijatelje u Rusiji? Ne!", kazala je Bušić.

Joško Morić je objasnio da se posjet odvijao u okviru činjenica po kojima je, "s jedne strane, Ukrajina subjekt međunarodno-pravnih i političkih odnosa u svojim međunarodno priznatim granicama, a s druge strane da su predsjednici Ruske Federacije, Ukrajine i Francuske te kancelarka Njemačke potvrdili da poštuju integritet i teritorijalni suverenitet Ukrajine i da čvrsto vjeruju da mirno rješenje problema nema alternativu".

"Mi nismo bili u Kijevu s figom u džepu. Ono što smo radili i govorili u Kijevu možemo raditi i govoriti i u Donjecku, Lugansku, Moskvi ili Berlinu", kazao je Morić.

Škare-Ožbolt je predstavljajući model mirne reintegracije Podunavlja ukrajinskoj strani predstavila hrvatska iskustva u provedbi demilitarizacije prostora, uspostavi prijelazne policije, primjeni oprosta, održavanju lokalnih izbora, ukratko - uspostavi normalizacije života.

Ona smatra da Hrvatska ima i moralnu obvezu pokušati pomoći u uspostavi mira na ukrajinskom istoku i ističe da je mirna reintegracija Podunavlja, od "početka do kraja, bila najuspješnije UN-ova mirovna misija".

"Dobro je to poznato i Moskvi i Kijevu", kazala je Škare-Ožbolt, podsjećajući da su u mirovnoj misiji UN-a u Hrvatskoj sudjelovali i ruski i ukrajinski vojnici.

Uspješna UN-ova misija u Hrvatskoj

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja je proces povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UNTAES) počelo je 15. siječnja 1996. godine, a završilo 15. siječnja 1998. kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), vraćeno u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Radi omogućavanja povratka i pomirbe na području pod prijelaznom upravom UN-a, u listopadu 1997. godine osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Vesna Škare-Ožbolt.

UNTAES je jedinstveni primjer uspješno okončane UN-ove misije uspostave mira, povratak hrvatske uprave na područja koja su od početka devedesetih bila pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba. Misija nije polučila masovni odlazak lokalnog srpskog stanovništva.

Članovi radne skupine tvrde da za hrvatski model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja vlada veliki interes u UN-u u cilju rješavanja problema od Gruzije i Iraka do Sirije.

Izvor: Agencije

Ruski predsednik Vladimir Putin je nedavno, nakon samita BRICS-a, izjavio da bi prisustvo mirotvoraca UN-a u Donbasu bilo korisno za rešavanje ukrajinskog konflikta. Naložio je ruskom Ministarstvu inostranih poslova da spremi nacrt rezolucije za Savet bezbednosti UN-a.

Istovremeno, iz kabineta ukrajinskog predsednika Petra Porošenka stižu saopštenja da je u finalizaciji zakon o reintegrisanju Donbasa i "uspostavljanju suvereniteta nad privremeno okupiranim teritorijama" na istoku Ukrajine, koji bi se još ove jeseni mogao naći pred ukrajinskim parlamentarcima. Izradu ovog zakona pratili su bučni napisi u ruskim medijima da se rešenjima konflikta u istočnoj Ukrajini bavi ukrajinsko-hrvatska međuvladina radna grupa, koja zvaničnom Kijevu treba da prenese iskustva Hrvatske u vezi reintegracije okupiranih teritorija iz devedesetih.

Ove dve inicijative govore o dva potpuno različita moguća toka ukrajinske krize. Prvi je moguće "zamrzavanje" tog konflikta i vraćanje "pobunjenih" teritorija pod kontrolu Kijeva, naravno – uz saglasnost Rusije. Drugi scenario je da se Ukrajina i Rusija spremaju za vojno rešavanje problema, čiji sukob bi daleko prevazišao svoju dosadašnju lokalnu prirodu.

Američki odgovor

I dok se govori o raznim opcijama rešavanja ukrajinske krize, daleko od očiju međunarodne javnosti i globalnih medija, na istoku Ukrajine aktivno tinja rat i traju sukobi između ukrajinskih državnih snaga bezbednosti i separatista, u kojima skoro svakodnevno stradaju i ginu civili, vojnici, uništava se infrastruktura.

Odavno je ukrajinska kriza prestala da bude evropsko pitanje, iako je mirovni sporazum iz Minska 2014/15. upravo postignut uz pomoć Nemačke i Francuske. Situacija se u osnovi promenila nakon Brexita i američkih predsedničkih izbora. Ruska spoljnopolitička ekspanzija postala je ozbiljno američko unutrašnje bezbednosno pitanje, a poslednji paket američkih sankcija Rusiji pred svršeni čin stavlja i njihove evropske saveznike.

Nade ruskog predsednika Putina na otopljavanje američko-ruskih odnosa nakon izbora Trumpa, u stvari, su se vratile kao udarac bumeranga. Amerikanci su već sada spremni da Ukrajini isporuče odbrambeno oružje, a zakon o isporukama američkih letelica Kijevu pred Senatom čeka.

Američki odgovor Rusiji u istočnoj Evropi prati i razmeštanje snaga NATO duž granica alijanse. Ukoliko se Ukrajina odluči za "hrvatski scenario", odnosno angažovanje vojske za reintegraciju Donbasa, to svakako ne bi moglo da se izvede bez podrške Sjedinjenih Država.

Strah od 'hladnih' i razbuktalih ratova

Ukoliko bi zbog politike sankcija prema Rusiji došlo do ozbiljnijih podela među saveznicima unutar EU, američka podrška za vojno zaoštravanje krize u Ukrajini mogla bi imati i ulogu homogenizovanja zapadnih partnera. Ali, teško da bi bilo koji vojni angažman dao rezultate poput onih koje je imala NATO intervencija u bivšoj Jugoslaviji.

Ni Moskva nije spremna da ide toliko daleko u zaoštravanju odnosa sa Zapadom. Za tako nešto Rusija trenutno nije u poziciji da troši vlastite kapacitete, ni da angažuje saveznike među bivšim sovjetskim republikama, niti da traži podršku jakih azijskih geopolitičkih igrača, kakva je Kina.

Međutim, isporuka američkog naoružanja Ukrajini mogla bi izazvati ruski vojni odgovor.

Potres od polarizacije u Evropi – novih podela, "hladnih" ili razbuktalih ratova – ne bi direktno pogodio Sjedinjene Države, već same Evropljane. Državama EU (novim i starim članicama) i Rusiji još kako je sveže pamćenje na Hladni rat i njegove posledice.

Verovatno zato Putin i predlaže opciju uvođenja mirotvoraca UN-a i "zamrzavanje" konflikta u Donbasu. To bi ujedno bio i prvi zamrznuti konflikt na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza koji bi bio regulisan uz pomoć Ujedinjenih nacija. 

Kijev, pak, u to ne veruje i očekuje novi, potpuno otvoreni konflikt sa Rusijom. To je ove nedelje pred ukrajinskim parlamentom izjavio predsednik Porošenko, upozoravajući da velike vojne vežbe Rusije i Belorusije blizu granica sa Ukrajinom, pod nazivom "Zapad 2017" koje su planirane za sredinu septembra, podsećaju na vojne manevre "Kavkaz 2008", koje je Rusija na granicama sa Gruzijom izvela neposredno pred vojnom intervencijom u toj postsovjetskoj državi.

Putin 'izdajnik'

Nepredvidivost ruskih političkih poteza biće uzrokovana i unutrašnjom političkom dinamikom u samoj Rusiji. S jedne strane, Putin i Jedinstvena Rusija se sledeće godine spremaju za predsedničke izbore. Tvrda ruka i vojno pokazivanje zuba Zapadu – proveren je ruski recept za dobijanje široke podrške birača.

Sa druge strane, uništavanjem prozapadne, liberalne opozicije, Putin je sve više suočen sa mladom generacijom radikalno raspoloženih birača, a posebno opozicijom, koja očekuje od ruskog predsednika da "Rusiju ponovo napravi velikom" i da Zapadu u Ukrajini jasno pokaže ko je u svom dvorištu gazda. U suprotnom će ga proglasiti izdajnikom. Na svim predsedničkim izborima od raspada SSSR "drugi" do pobednika uvek je bio iz redova komunista. Ta situacija bi vremenom mogla da se okrene u korist tvrdih ruskih desničara.

Rešenje ukrajinske krize nije ni na horizontu. Pre svega, aneksija Krima i "hibridni rat" u Donbasu dva su prilično različita problema. Iako Zapad oštro osuđuje rusku okupaciju Ukrajine, zapadni partneri su tiho podeljeni oko toga da li da "zatvore oči" na aneksiju Krima i traže samo da se Rusija povuče iz Donbasa.

Rusija sama ne priznaje da je umešana u rat na Donbasu, stoga je moguće da će kao kukavičje jaje, vratiti pobunjen i "inficiran" Donbas u granice Ukrajine kako bi ponovo imala polugu za uticaj na politiku Kijeva. Ali teško je očekivati da će to isto uraditi sa Krimom, jer ga je Ukrajini otrgla i trijumfalno pripojila svojoj teritoriji.

Stoga Krim ostaje najveći izazov za testiranje političkih principa, jer bi se sa aneksijom mnogi u Evropi, ali i u Ukrajini, zbog mira sa Rusijom najradije možda tiho i pomirili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Hrvatski premijer Andrej Plenković u poruci građanima, upućenoj u ponedjeljak u povodu 26. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske i 20. godišnjice mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, istaknuo je da je Hrvatska u proteklim godinama ostvarila ključne strateške ciljeve i najavljuje da će Vlada nastaviti s provedbom reformi za bolju Hrvatsku.

"Hrvatska je u proteklim godinama ostvarila ključne strateške ciljeve, posebno članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, te izgrađuje moderno i uključivo demokratsko društvo u kojem se poštuju najviše vrijednosti zapadnih demokracija. Ohrabrena pozitivnim gospodarskim trendovima i rezultatima, Vlada je okrenuta budućnosti te nastavlja provoditi strukturne reforme radi poboljšanja standarda hrvatskih građana i izgrađivanja prosperitetne Hrvatske“, poručio je premijer.

S ponosom se prisjećamo zajedništva hrvatskog naroda i njegove odlučnosti u ostvarenju svog višestoljetnog sna o slobodnoj i neovisnoj državi, ističe Plenković u poruci te dodaje da je 15. siječnja 1992. godine "povijesni dan", kada je Hrvatskoj kao suverenoj državi priznato mjesto među slobodnim nacijama.

Međunarodno priznanje Hrvatske od tadašnje Europske zajednice, dodaje, bilo je prekretnica koja je ubrzala uspostavu diplomatskih odnosa između Hrvatske i brojnih zemalja diljem svijeta te otvorila put članstvu u Ujedinjenim narodima 22. svibnja 1992. godine.

"Zahvaljujući političkoj viziji i državničkoj mudrosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, herojskoj žrtvi hrvatskih branitelja te umješnosti hrvatske diplomacije, hrvatski je narod stekao svoju slobodu unatoč agresiji Miloševićeva režima i nepovoljnim međunarodnim okolnostima", naglašava premijer.

U povodu 20. obljetnice mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Plenković navodi da je riječ o jednoj od najuspješnijih mirovnih operacija (UNTAES) u povijesti Ujedinjenih naroda, kojom je zaokružena teritorijalna cjelovitost Hrvatske.

Plenković: Model mirnog rješavanja sukoba

"Uključivanje hrvatskog Podunavlja mirnim putem u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske stvorilo je temelje za proces pomirbe, suživota i integracije, te može služiti kao model mirnog rješavanja sukoba u drugim sličnim situacijama".

U povodu 26. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 20. obljetnice završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, u ponedjeljak su kod spomen-obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata položeni vijenci u spomen na one koji su svoje živote ugradili u temelje hrvatske države.

Vijence su položila izaslanstva Vukovarsko-srijemske županije i grada Vukovara predvođena županom Božom Galićem i gradonačelnikom Ivanom Penavom, izaslanstvo PU vukovarsko-srijemske, predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i drugi, a misu je na groblju predvodio župnik župe sv. Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić koji je, spominjući se u molitvi međunarodnog priznanja i mirne reintegracije, među ostalim, uputio i "…molitve Bogu za sve potrebe naše domovine u sadašnjim okolnostima".

Podsjećajući na ulogu hrvatskih branitelja kao i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koja je dovela do međunarodnog priznanja RH, župan Božo Galić istaknuo je da su mirnom reintegracijom spašeni mnogi životi u pripajanju hrvatskog Podunavlja matici zemlji no da hrvatski istok i danas trpi posljedice rata.

"Želimo da se ovaj prostor reintegrira i gospodarski i nadamo se da ćemo u suradnji s Vladom RH, kroz projekt 'Slavonija' ostvariti boljitak gospodarstva i razvoj našega kraja", rekao je Galić.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava istaknuo je veliki značaj dviju obljetnica te naglasio da je za međunarodno priznanje Hrvatske plaćena velika cijena, napose u Vukovaru i da se to vidi i na Memorijalnom groblju.

"Mirnom reintegracijom teritorij istočne Hrvatske je vraćen matičnoj državi bez dodatnih žrtava, no povratak teritorija nije značio kraj, već početak jednog procesa u kojem Vukovar i druga reintegrirana područja tek trebaju dostići ostatak Hrvatske. U tome nismo u potpunosti uspjeli. U obnovi infrastrukture i kuća možda i da, no u gospodarskom smislu ne, pa se možda i današnji odlazak mladih može donekle vezati za posljedice rata", rekao je Penava.

Komentirao je i prošlotjednu drugostupanjsku presudu u Beogradu za zločine na Ovčari gdje je dio optuženih oslobođen krivnje, a dijelu optuženih smanjene kazne.

Kritike suđenju za Ovčaru

"Ne volim komentirati događanja u Srbiji jer ne mogu pristati na logiku da od agresora na Vukovar i ovu zemlju očekujemo pravdu. Ako to očekujemo onda smo naivan narod. Pitam se gdje je Republika Hrvatska i njene pravosudnu instance", rekao je Penava, te dodao da je sramotna činjenica što je za ubojstvo 260 ljudi na Ovčari odgovorno osam ljudi iako je riječ o dobro organiziranoj i planiranoj akciji pod okriljem JNA i kontraobavještajnih službi pri čemu su tijela ubijenih dva-tri puta premiještana.

Penava je naglasio da se o izostanku djelovanja hrvatskog pravosuđa ne smije šutjeti.

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak prisjetio se da je 15. siječnja 1992. godine Hrvatska priznata no da su se mnogi hrvatski branitelji tada nalazili u logorima i tada dobili teške batine "kako bi se tog datuma uvijek sjećali".

Rehak je o presudi za Ovčaru rekao da je ružna no da je i čudno što institucije hrvatske države nisu pokretale postupke za zločine protiv hrvatskih državljana na hrvatskome tlu.

"Srbi sami sebi sude i to nije dobro, ali smo to mi dozvolili i s druge se strane ništa bolje ne može ni očekivati", rekao je Rehak.

Na današnji dan prije 26 godina neovisnost Republike Hrvatske zajedno su priznale tadašnje članice Europske zajednice, a istog datuma, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavnopravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje hrvatskog Podunavlja.

Taj je datum za Hrvatsku važan jer su je kasnije ostale države svijeta počele priznavati, a četiri mjeseca kasnije, 22. svibnja, primljena je i u Ujedinjene narode.

Tog 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska postala međunarodno priznata država, rat je bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. 

Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina, prenosi Hina.

Hrvatsku prvi priznao Island

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991.

Tog istog dana razdruživanje od tadašnje SFRJ proglasila je i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istog dana to je učinila i Njemačka iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država: Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).

Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).

Istoga datuma, ali 1998., završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavnopravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje.

Mirna reintegracija istočne Slavonije i Podunavlja

Temeljni [Erdutski] sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske, potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović, te, kao svjedoci, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda, tijekom koje su mirnim putem u ustavnopravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja i postizanje mira u tom dijelu Europe prethodno su omogućile i vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske: "Bljesak", završena 2. svibnja, te "Oluja", završena 5. kolovoza 1995.

Operacijom "Bljesak" oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su "Olujom" oslobođeni Knin i najveći dio dotad okupiranog hrvatskog teritorija.

Hrvatska je 2017. svečano i na državničkoj razini obilježila prvih 25 godina neovisnosti.

Izvor: Agencije

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova najoštrije je osudilo izjavu ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića u kojoj je kritizirao govor premijera Andrej Plenkovića na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, ocijenivši da takve izjave "predstavljaju izvrtanje povijesti i negiranje činjenica čime se otežava istinska pomirba".

Dačić je za beogradske Večernje novosti "bestidnom" nazvao Plenkovićevu izjavu da je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske, čime je 1995. godine mirnim putem završen rat, jedna od najvećih ostavština prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

"Zamislite kakva je to bestidnost da na proslavi Božića, među ono malo Srba što ih je ostalo u Hrvatskoj, izgovorite da je Tuđmanova najvrednija ostavština reintegracija Srba. Samo ne znam misli li Plenković pritom i na onih 220.000 naših nesrećnika iz 'Oluje'", rekao je Dačić.

Neprihvatljiva izjava

Iz Zagreba poručuju da se tom izjavom Dačića, koji "na krajnje neprihvatljiv način proziva predsjednika hrvatske Vlade radi izjave o mirnoj reintegraciji i procesu pomirbe, nastavljaju zlonamjerne, tendenciozne i potpuno neutemeljene izjave srbijanskih dužnosnika o Hrvatskoj", koje najoštrije osuđuju.

"Na primanju Srpskog narodnog vijeća u prigodi pravoslavnog Božića u Zagrebu, predsjednik Vlade Andrej Plenković je kazao da bez istine i suočavanja s prošlošću nema pomirbe, ni izgradnje zajedničke budućnosti. Još jednom je naglasio da je proces mirne reintegracije jedna od najvećih ostavština predsjednika dr. Franje Tuđmana, jer su time spriječene brojne nove žrtve", navodi se u priopćenju ministarstva.

"Stoga zamjena teza ministra Dačića pokazuje da se Srbija nažalost još uvijek nije spremna suočiti s vlastitom prošlošću, budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića odgovoran za povratak etničkog čišćenja i genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata, što je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima", dodaje se.

'Nekadašnji Miloševićev glasnogovornik ne prihvata istinu'

Iz hrvatskog ministarstva dodaju da "onima, koji poput ministra Dačića, nekadašnjeg suradnika Slobodana Miloševića i glasnogovornika njegove stranke, još uvijek ne žele prihvatiti tu istinu, preostaju samo pokušaji izvrtanja povijesti i negiranja činjenica, čime otežavaju istinsku pomirbu".

"Vojno-redarstvenom akcijom 'Oluja' oslobođen je veći dio okupiranog hrvatskog teritorija, što je okončalo agresiju na Hrvatsku te su stvoreni preduvjeti za mirnu reintegraciju okupiranih dijelova hrvatskog Podunavlja. Negiranjem toga, Ivica Dačić dovodi u pitanje uspješni proces mirne reintegracije kao međunarodnog sustava utjelovljenog u UN-u, koji je temelj za izgradnju suživota i pomirbe", priopćilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

Navode i kako se "u godinama nakon rata, velik broj hrvatskih Srba odlučio na povratak, a hrvatska država je uložila golema sredstva da bi to omogućila".

"Srbija mora poduzeti odlučnije mjere i korake u suočavanju sa svojom prošlošću i ulogom u agresiji na Hrvatsku i susjedne države. Odlučno suočavanje s prošlošću i konstruktivan pristup temeljen na istini i pravdi jedini je pravi put izgradnji dobrosusjedskih odnosa i istinskom pomirenju za što Hrvatska još od 1996. pruža ruku suradnje", zaključuje se u priopćenju.

Dačić: Agresiju je izvršila NDH

Komentirajući izjavu hrvatskog premijera da "nema pomirenja bez istine o tome da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku" i da je "Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog velikosrpskog režima", Dačić je, kako pišu Novosti, rekao da "pomirenja može da bude kad Hrvatska promeni odnos prema ustaškom logoru Jasenovac".

"Pomirenja može da bude samo onda kada se u Hrvatskoj Jasenovac ne bude predstavljao kao mesto dobre zabave i pozorišnih predstava, kada se ne bude pretilo zabranom srpskih stranaka i ćirilice, kada ne bude tabli sa uzvikom 'Za dom spremni' tamo gde su ubijana srpska deca, kada državni vrh ne bude plesao uz Thompsona...",  kazao je Dačić.

Prema njegovim riječima, nije bilo velikosrpske agresije za što mu je argument presuda Međunarodnog suda pravde u Den Haagu kojom je utvrđeno da nije bilo agresije.

"Agresiju je izvršila NDH i došla do Zemuna, Novog Sada i Šapca, kao i Hrvatska u okviru Austrougarske u Prvom svetskom ratu. Pritom, ni u jednim ni u drugom slučaju nisu platili ratnu odštetu", rekao je Dačić.

Izvor: Agencije

Nakon što je na primanju u povodu Božića prema Julijanskom kalendaru, u organizaciji Srpskoga narodnog vijeća, hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio da je "proces mirne reintegracije jedna od najvećih ostavština predsjednika Franje Tuđmana, na kojem treba graditi, jer je taj model spriječio brojne nove žrtve", odmah u nastavku, na rečenicu da njegova administracija radi na integraciji srpske manjine u Hrvatsku, njegova je izjava izazvala uglavnom cinične komentare.

U beogradskim medijima prevladavala je interpretacija o premijerovu besramnom ponašanju, jer da na Božić Srbima spominje "Oluju", a da je svaki govor o integraciji ono malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj puki cinizam. Lijeva je medijska scena u Hrvatskoj, pak, reagirala na Plenkovićevu reinterpretaciju Tuđmanove politike kao integrativne i pokušala je ismijati.

Premijerov je govor, međutim, moguće i drukčije shvatiti. Jasno je Plenkoviću da Tuđman u povijesti neće ostati upamćen po integraciji društva, niti po mirovnjaštvu, ali njemu je ovakva reinterpretacija Tuđmana potrebna zato da bi u svojoj stranci legitimirao vlastitu politiku. Kad političari govore o prošlosti/povijesti, ključan kriterij njihovih povijesnih interpretacija ne bi trebala biti niti povijesna istina, nego procjena što u današnjoj politici taj političar želi postići takvim objašnjavanjem prošlosti.

Srbija je tokom 'Oluje' digla ruke

Niti jedan dosadašnji predsjednik hrvatske vlade nije mirnoj reintegraciji Podunavlja, koja je započela 15. siječnja 1996. godine, a završila dvije godine poslije, pripisao takvo značenje kakvo joj pridaje Plenković. Njemu je jasna mirovnjačka vrijednost ovog projekta, a čini se da shvaća i to koliko je Hrvatska izgubila time što svoj vjerojatno najveći međunarodni uspjeh nije znala vrednovati u domaćoj politici, afirmirati ga u vlastitoj javnosti i, na osnovu njega, graditi bolje i uspješnije javne politike.

Kao niti drugi akteri koji su djelovali u vrijeme prijelomnih političkih procesa, niti Tuđman nije jednoznačan, a Plenković danas iz njegove ostavštine nastoji ne isticati njegovu isključivost, rigidnost, nacionalizam, ali naglašava elemente mirotvorstva, odnosno svijest da se najgori ratni sukob mora izbjeći, i njegovo formalno prihvaćanje sugrađana srpske nacionalnosti kao ravnopravnih građana. Plenkoviću je to važno zato što nastoji afirmirati svoju političku praksu, naslijeđenu od dvoje prethodnih premijera Hrvatske demokratske zajednice - Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su vladali s koalicijskim vladama, da svi politički predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj budu uključeni u vladajuću koaliciju.

Kad je raskinuo koaliciju s Mostom, za koji je ocijenio da politički skreće suviše desno, Plenković se suočio s nužnošću koaliranja sa svih osam manjinskih zastupnika, jer bez toga ne bi bilo moguće formirati većinu, ali čini se da za njega to ipak nije tek brak iz puke nužde, nego interesna zajednica, kojoj bi pribjegao i da mu nije nužna svaka ruka u parlamentu. Odluka o mirnoj reintegraciji Podunavlja donesena je u uvjetima kad je ovaj dio Europe nije bio izložen "bipolarnom sindromu", nego je euro-atlantizam dominirao, a Rusija je bila slaba i daleko.

Srbija je tijekom "Oluje" ritualno digla ruke od bilo kakve pomoći okupacijskim vlastima u Hrvatskoj, pa su te vlasti, koje su se još održale u Podunavlju, bile svjesne da, zapravo, nemaju nekoga pravog zaleđa. Hrvatska, pak, nije mogla biti posve sigurna da se u slučaju sukoba na samoj njenoj granici Srbija ne bi umiješala u rat, a iscrpljena sa četiri ratne godine, bila je željna mira.

Čili 70-ogodišnjak Ivica Vrkić

Vlasti u Podunavlju uspjele su na površinu izbaciti svoju umjereniju frakciju, što ju je predstavljao Vojislav Stanimirović, a Hrvatska je u proces mirne reintegracije "gurnula" neobičnog političara nadstandardnih kapaciteta, Ivicu Vrkića. On je još daleke 1971. godine bio politički profiliran, kao tadašnji predsjednik omladine, bio je najmlađi sudionik plenuma u Karađorđevu 1972. godine, na kome je smijenjeno kompletno hrvatsko političko vodstvo, a danas je, sada već kao čili 70-ogodišnjak, jedini akter iz Hrvatskog proljeća, ali i jedan od rijetkih aktera iz ratnih vremena, koji je još na političkoj sceni kao uspješan gradonačelnik Osijeka.

Proces, koji je za pretpostavku imao Erdutski sporazum od 12. studenog 1995. godine, kojim su regulirani poseban status Podunavlja u prijelaznom razdoblju i institucionalni položaj srpske zajednice u institucijama hrvatske države, doveo je do toga da Vukovar i Podunavlje bez ispaljenog metka budu integrirani u hrvatski politički sustav, a da pripadnici srpske zajednice na tom prostoru očuvaju svoja prava. Iako je rezultat mirne reintegracije bio iznad očekivanja i hrvatske javnosti i međunarodne zajednice, Hrvatska nikad nije znala verificirati značenje toga svoga velikoga mirovnog iskoraka.

Mirna je reintegracija bila moguća zato što je svima bilo dosta rata i što su svi podsvjesno shvatili da ratovanjem nije moguće postići optimalne društvene rezultate. Nikad, međutim, nije bilo dovoljno dijaloga. Hrvatska je bila iscrpljena i zbrinjavanjem velikog broja prognanika, a od Vukovaraca i Podunavaca se očekivalo da se što prije vrate u svoj zavičaj. S prognaničkom se populacijom nije radilo, nije im se objašnjavalo u što se vraćaju i kakva ih situacija očekuje. S druge strane, u Hrvatskoj nikad nije bilo nekog ozbiljnog sentimenta prema stanju u kojem je živjela srpska zajednica u Podunavlju.

Hrvati su znali da je režim, što je tamo bio uspostavljen pod zaštitom i prema uputama Slobodana Miloševića, bio de facto fašistički, totalitaran. Ali su zaboravljali da, nakon što su iz tog područja protjerani svi Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci... koji su bili žrtve režima, niti oni koji su ostali nisu živjeli pošteđeni totalitarnog terora, te da je taj režim bio represivan i prema Srbima. O tome i o iščekivanju trenutka kad će postojeće vlasti izgubiti moć govorili su, doduše, neki od Srba na tribinama, što ih je u fazi pripreme integracije organizirala uprava Ujedinjenih naroda, predvođena sjajnim američkim generalom Jacques-Paulom Kleinom, ali ta kazivanja nisu dopirala do hrvatske javnosti. Klein je genijalno vodio borbe s lokalnim warlordovima, kombinirajući vojničku snagu i drskost i diplomatsku prepredenosti i finoću, a kompromis je bio ključan element uspjeha procesa. Kompromis je, s hrvatske strane, značio i odustajanje od progona nekih koje je Hrvatska smatrala ratnim zločincima, a tragovi tih kompromisa vidljivi su do danas.

Distanca među sugrađanima nije prevladana

Povratnici, koji su najveći dio rata proživjeli u prognaničkim getima, vratili su se u Vukovar nepripremljeni za kompromise koje su hrvatske vlasti sklapale s okupacijskim vlastima, a nezadovoljstvo njima kipti i danas. Ljudima nikad nije bilo objašnjeno što je dobiveno u zamjenu za te kompromise, a njihova epopeja otežavala im je da razumiju kakvu su sudbinu u međuvremenu preživjeli njihovi jučerašnji susjedi.

Hrvatska je uglavnom priznala privilegije višem i srednjem sloju vladajućih tijekom okupacije i ta zaštita stečenih prava osigurala je da jedino u Vukovaru Srbi budu ravnomjerno zastupljeni u državnoj upravi i javnim institucijama, i to sukladno udjelu u broju stanovnika. Distanca među sugrađanima nikad nije prevladana, a mehanizmi zaštite prava srpske zajednice s vremenom su počeli slabjeti.

Srpskim političkim predstavnicima nije uspjelo institucionalizirati prava iz Erdutskog sporazuma, a iako su to više puta nastojali, djelovanje Zajedničkog vijeća opština nikad nisu "unaprijedili" od nevladine organizacije do institucionalnog ustavnog oblika zaštite manjinskih prava. Praksa naglašavanja erdutskih mehanizama, a zanemarivanja mehanizama manjinske zaštite koje je Hrvatska izgradila u vrijeme pristupanja Europskoj uniji, dovela je do odvajanja stanovnika Podunavlja srpske nacionalnosti od Srba u ostalim dijelovima Hrvatske.

Vukovar kao nacionalna periferija

Nada o tome da će institucije hrvatske države biti zaštita srpskoj zajednici od nasilnika u njenim redovima brzo se istopila, a praksa života u Vukovaru i Podunavlju odvijala se kao usporedni život, a ne "suživot". Transnacionalni i multikulturalni projekti ostajali su na margini, a čak je i prekrasan projekt odlično opremljene multikulturalne osnovne škole u Borovu ostao prezren i od roditelja školske djece iz hrvatske i srpske nacionalne zajednice. Elite svoju poziciju grade na odvajanju nacionalnih zajednica i zaoštravanju razlika. Lako se izvana unose povodi za skupove, a svaka isključivost, poput one iskazane prema konceptu službene upotrebe manjinskog jezika i pisma, efikasno se "hvata".

Hrvatska država kao da je zaboravljala da jedino integracijom svih svojih građana može osigurati trajnost uspjeha mirne reintegracije, jer će bez toga Vukovar i Podunavlje propadati i zaostajati, a jednog dana, kad svi budemo u Europskoj uniji i kad ne bude granice, srpska nacionalna zajednica, okrenuta prema Srbiji i izolirana od Hrvata, mogla bi se pokazati bitno nacionalno vitalnijom od hrvatske, kojoj je Vukovar daleka nacionalna periferija. S druge strane, vitalni procesi srpske nacionalne zajednice odvijaju se na području Beograda i Vojvodine, dakle, samo preko Dunava, u neposrednoj blizini.

Hrvatska može biti uspješna država samo ako integrira sve svoje građane, a ako je administraciji Andreja Plenkovića to cilj, legitimno je da ga promovira interpretacijom Tuđmanove ostavštine kakvoj je na julijanski Badnjak pribjegao premijer. I u tom se kontekstu dobro prisjetiti 15. siječnja 1996. godine, kad je započeo proces mirne reintegracije Podunavlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i saborski zastupnik srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac ocijenio je u petak da je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava objavljivanjem videa djece srpske nacionalnosti koja nisu ustala na hrvatsku himnu prekršio Zakon o dobrobiti djece, Međunarodnu konvenciju o pravima djece, Zakon o osobnim podacima i druge zakone, te je dodatno potaknuo atmosferu nasilja.

Naime, u povodu 27. obljetnice međunarodnog priznanja RH i 21. godišnjice mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru vijence je u utorak položilo izaslanstvo Grada i tom je prilikom gradonačelnik Ivan Penava iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) upitao hoće li se šutjeti na činjenicu da srednjoškolci nastave na srpskom jeziku ne ustaju na hrvatsku himnu.

"Hoćemo li mi danas, 27 godina nakon toga šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu sjede na istu tu himnu", zapitao je Penava.

Dan ranije, vukovarski je gradonačelnik izjavio da postoji kontinuitet velikosrpske politike u Hrvatskoj, a Vukovar je "epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije".

U međuvremenu je došlo i do napada na učenika vukovarske Tehničke škole "Nikola Tesla" koji pohađa nastavu na srpskom jeziku.

Komentirajući slučaj pretučenog učenika, Pupovac je novinarima u Hrvatskom saboru rekao da problem nasilja prema pripadnicima srpske zajednice i polaznicima pojedinih škola nije od jučer.

'Zašto se to ne događa u Istri?'

"Postoje grupe među koje pripada i ova koja je napala tog učenika, koja poseže za nasiljem i koja se u gradu tolerira, što se dogodilo u nekoliko navrata u proteklih godinu dana", ustvrdio je Pupovac.

Premlaćivanje učenika, kazao je, posljednica je toleriranja aktivnosti te navijačke skupine s jedne strane, a s druge posljedica toga što je Penava dodatno potaknuo takvu atmosferu i označio učenike Tehničke škole "Nikola Tesla" srpske nacionalnosti kao ljude koji ne poštuju Hrvatsku, koji su u kontekstu SDSS-ove politike koja stvara i održava kontinuiranu, kao je on rekao, puzajući agresiju u Hrvatskoj.

Poručio je kako je dosta političkog prepucavanja i neodgovornosti ljudi koji svojim političkim izjavama stvaraju nemir, netoleranciju i stvaraju pretpostavke za nasilje. 

Ne smatra da su u Vukovaru problem odvojene hrvatske i srpske škole.

"Zašto se to onda ne događa u Istri, gdje također postoje manjinske škole? Zašto se to ne događa u drugim sredinama gdje postoje manjinske škole? Zašto se događa u Vukovaru? Zato što postoje ljudi koji neprestano podgrijavaju ratno stanje i koji svaki zahtjev srpske zajednice za prava koja im pripadaju po Ustavu, zakonu i međunarodnim sporazumima tretiraju i označavaju kao napad na ustavni poredak i kao agresiju. Sve dok je tako sve će biti smetnja", istaknuo je. 

Ocijenio je i da to što djeca nisu ustala na hrvatsku himnu ne može biti napad na ustavni poredak.

"To je stvar da treba raditi s tom djecom. Način na koji je postupio gradonačelnik Penava sasvim sigurno nije način kako će se to učiniti. Što se tiče navijačkih grupa i himni i očekivanja kako će se ponašati navijači u takvim okolnostima, bolje da ne raspravljamo. Kada je riječ o školama u kojima se na himnu jedna grupa djece digne, a druga ne, to je onda ozbiljan problem", rekao je Pupovac.

Policija sumnja na sukob navijačkih skupina

U međuvremenu je vukovarsko-srijemska politika u petak izvijestila kako je iz saznanja iz dosadašnjeg kriminalističkog istraživanja u vezi s fizičkim sukobom koji se dogodio u srijedu i u kojem je sudjelovalo više maloljetnih osoba od kojih je jedna lakše ozlijeđena, upućuju na sumnju da se radi o pripadnicima različitih navijačkih skupina.

Policija navodi kako je nakon verbalnog sukoba u kojem su sudjelovala dva pripadnika jedne navijačke skupine naspram tri pripadnika druge navijačke skupine uslijedio fizički sukob dvojice maloljetnika, u kojem je jedan lakše ozlijeđen.

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, nakon što je poručio da Penava nije nadležan za vođenje politike HDZ-a, sastao se u utorak s Penavom te je rekao kako vukovarski gradonačelnik Ivan Penava razumije da je HDZ-ov strateški interes suradnja s SDSS-om i srpskom zajednicom te istaknuo da se politika stranke temelji na politici prvog predsjednika Republike i HDZ-a dr. Franje Tuđmana.

"Razumio je on to i još bi trebao bolje razumjeti. A i razumije jer su ga mnogi naši sugrađani pripadnici srpske manjine podržali na izborima za gradonačelnika Vukovara", izjavio je Plenković.

Dodao je i kako je Penava na sastanku jako dobro razumio što je državna politika HDZ-a, a što politika lokalnih stranačkih organizacija ta da politiku HDZ-a određuje vodstvo stranke, a gradonačelnik Penava bavi se temama vezanim uz Grad Vukovar.

Plenković smatra da ponekad ima situacija kada nešto iz Vukovara izgleda drugačije nego iz Zagreba te ih Penava doživljava kao svojevrsne provokacije - o tome da li netko stoji ili ne stoji tijekom intoniranja hrvatske himne, što je iz kuta Vukovara određeni problem.

Gradonačelnik Vukovara izjavio je kako ostaje u HDZ-u i da ima podršku svoje stranke te da se od njega ne može očekivati da se odriče vrijednosti Domovinskog rata.

Pupovac: Penava progonitelj nemoćnih i slabijih

Nakon sastanka s premijerom Andrejom Plenkovićem, Penava je rekao kako nisu raspravljali o mjestu SDSS-a u vladajućoj koaliciji jer o tome nije ni govorio u ponedjeljak.

Pojasnio je da je tada govorio o pozitivnim aspektima procesa mirne reintegracije i zahvalio pripadnicima srpske manjine koji su taj proces prihvatili i nastavili izgrađivati Hrvatsku, ali da je ukazao i na negativne aspekte tog procesa pa tako i na činjenicu što navijači-učenici, koji pohađaju nastavu na srpskom, nisu ustali na hrvatsku himnu, a u osnovnoj školi gdje se nastava održava na srpskom jeziku odlučili su ne primiti darove Grada Splita.

Milorad Pupovac u utorak je najavio da će obavijestiti sve međunarodne institucije - pokroviteljice mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, od UN-a do EU-a, o izjavama gradonačelnika Vukovara HDZ-ovog Ivana Penave da "postoji kontinuitet velikosrpske politike u Hrvatskoj", a da je Vukovar "epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije".

Pupovac je Penavu nazvao "progoniteljem nemoćnih i slabijih" te zapitao je li svjestan posljedica za međuetničke odnose i ugled Hrvatske u svijetu.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u utorak je ocijenio da izjave vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave nisu udar na vrh HDZ-a.

"To nije udar na vrh HDZ-a, to je njegovo mišljenje koje je on iskazao i što se toga tiče mislim da treba voditi brigu o stavovima predsjedništva i vrha stranke, a ovo su stavovi ljudi koji žive na tim prostorima", kazao je Bošnjaković uoči konferencije "Muslimanske zajednice u Europi - prava i dužnosti".

Izvor: Agencije